Tek nakon dvije godine Katarina je doživjela ispunjenje želje presvete Djevice. G. Aladel je kod industrijalca Vachettea naručio dvadeset tisuća medaljica. O pojedinostima u vezi s oblikom medaljice neprestano je ispitivao s. Katarinu, a nju nije nimalo zamaralo odgovarati mu na sva pitanja. Čim se medaljica počela širiti, odmah su se počela događati i čudesa. Prvi se medaljicom poslužio pariški nadbiskup. On je prvi opkušao njezinu moć. Evo kako: Njegov bivši prijatelj, biskup de Pradt, ležao je na smrt bolestan. I duša mu je bila na smrt bolesna. Otpao je od Crkve. Smrt samo što nije nastupila. Nadbiskup posjeti svoga znanca u njegovu stanu:

“Dragi prijatelju, što će biti od vas ako budete naskoro morali stupiti pred sud Božji?”

“Javno mnijenje smatra da sam ja neprijatelj Crkve, da su moji nazori pogrešni. Možda su oni koji tako misle, u pravu. Ali, gospodine, sve su vaše riječi uzaludne. Ne trpim nikakvo miješanje u svoje stvari. Ako se moje stanovište ne dopada Crkvi, neka me izopći”.

Nadbiskup je već i prije mnogo nastojao oko toga da svog prijatelja pomiri s Bogom i Crkvom, osobito zbog toga što bi njegova tvrdokornost bila na veliku sablazan vjernicima i jako oružje neprijateljima sv. Crkve. Htio je još govoriti kako bi ga u zadnji čas spasio od vječne propasti, ali bolesniku je bilo dosta: jednostavno je pokazao vrata visokom posjetitelju.

Sav utučen nadbiskup se udaljio. No, ipak nije izgubio nadu. Medaljicu, koju je nosio sa sobom, pritisne na svoje srce, opetujući uzdah: “O Marijo, bez grijeha začeta…” Jedva je napustio kuću bolesnika, kad je taj postao napadno uzrujan. “Pozovite nadbiskupa, zaklinjem vas, pozo­vite ga natrag, ali odmah!” zapovjedio je svome sluzi. Bolesnikov sluga poleti niz stubište, iziđe iz kuće i brzo dostigne nad­biskupa: u ime svoga gospodara ga ponizno moli za oproštenje i zaklinje ga da se vrati bolesniku. Jadni, buntovni sin sv. Crkve bio je svladan Božjom milošću, pokajao se za svoj grijeh, pomirio se s Bogom i Crkvom i nedugo zatim umro sa znacima iskrenog pokajanja.

Događala su se brojna čudesna tjelesna ozdravljenja. Još više je bilo izvanrednih, čudesnih duhovnih ozdravljenja koja se pripisuju medaljici. Obraćali su se tvrdokorni grješnici, protestanti, Židovi, odmetnici, bezvjerci, masoni, zločinci. Jedan od najdivnijih događaja iz povijesti ove medaljice je obraćenje velikog neprijatelja Crkve, Židova Alfonza Ratisbonnea. (O tome u knjizi: Cassinari, „Sv. Katarina Laboure“, izdala Družba sestara milosrdnica, Zagrebu, 1961.; „Sv. Katarina Laboure“, izdalo Bogoslovno sjemenište, Zagreb, 1960.).

Čudotvornu medaljicu možete kupiti ovdje.

Artikle iz naše web trgovine želimo ponuditi ljudima diljem zemlje koji nisu u mogućnosti doći u Međugorje, ali koji kupnjom vjerskih predmeta žele u svom domu osjetiti dašak Međugorja i radosti koju donose. Ovdje možete pronaći i poklon za svoje najbliže i prijatelje, sigurni smo da će se mnogi obradovati kada im pokažete da mislite na njih kroz dar koji doprinosi duhovnom rastu. Ako ne možete pronaći predmet koji vas zanima, pošaljite nam poruku i pokušat ćemo ga nabaviti za vas. Svi prijedlozi i komentari su također dobrodošli.

Napominjemo da naš izbor sadrži samo kvalitetne artikle koje možete pronaći u lokalnim trgovinama, a koji su najvećim dijelom izrađeni u samom Međugorju. Kupnjom ovih predmeta pomažete nam u našoj misiji kao i pojedinim lokalnim obiteljima koje ovdje rade i žive. Osnovna namjera nam je promicati lokalnu umjetnost i obrte, literaturu koja je očuvala identitet kroz osebujnost međugorskih zbivanja i duhovnost koja je promijenila milijune života. Ponudom međugorskih suvenira, knjiga, krunica i štošta drugoga na našim stranicama, želimo svim našim posjetiteljima približiti barem djelić osjećaja kroz blagoslove kojeg donosi svaki posjet Međugorju.

Naša trgovina je još uvijek u procesu punjenja sa novim sadržajem i uskoro će biti još više artikala! Zato nas provjeravajte svako malo. Kupnja preko našeg webshopa je sigurna i jednostavna, bez mogućnosti zlouporabe Vaših podataka, što Vam pruža jedinstveno shopping iskustvo. Ukoliko imate pitanja, nejasnoća, upita i komentara, tu smo za Vas.

Kontaktirajte nas na naš mail: shopmedjugorje@gmail.com na koji ažurno odgovaramo. Vaša trgovina otvorena je za vas 24 sata dnevno, 365 dana u godini. Razgledajte artikle koje nudimo i obavite vašu kupnju u kojem god trenutku želite! Želimo vam ugodnu online kupovinu!

www.medjugorje-shop.com

Najnovije objave možete pratiti i na Facebook stranici: Medjugorje-shop

Ako je suditi po pećinama koje postoje na području Brotnja, pa i župe Međugorje, nije isključeno da je na tom području čovjek živio još u starije kameno doba. Iz mlađeg kamenog doba postoje materijalni dokazi o postojanju predilirske kulture i civilizacije na tom području.U starije brončano doba pojavljuju se ilirska plemena. O intenzivnom životu Ilira posebno svjedoče bakreni predmeti nađeni na ovim prostorima. Iz tog vremena potječu utvrđena naselja na uzvišenjima tzv. gradine, koje su. U samo križište ugrađene su moći Isusovog križa dobivene upravo za tu priliku iz Rima.

Od tada se na Križevcu slavi sv. Misa u prvu nedjelju nakon Male Gospe, u čast blagdana Uzvišenja Svetog Križa.
Prema svjedočanstvu vidjelaca, u poruci od 30.08.1984 Gospa je rekla: «I križ je bio u Božjem planu kad ste ga sagradili. S početkom Gospinih ukazanja, na Križevcu se počeo moliti Križni put. Postaje su u početku bile označene drvenim križevima, a 1988. godine su bili postavljeni brončani reljefi (djelo prof. Carmela Puzzola). Na svakome od njih (osim u Getsemanskom vrtu) nalazi se Gospa. Križevac za hodočasnike znači poziv da susretnu Isusa u njegovoj Muci i otkriju njegovu ljubav.

24.11.2001, na prvu obljetnicu smrti fra Slavka Barbarića, na mjestu na kojem je dušu predao u Gospodinove ruke podignut je spomen: fra Slavkov reljef u bronci ugrađen u kamen. Između dvije postaje Križnog puta, ostat će kao znamen i spomen na čovjeka koji je govorio ono što je mislio i činio ono što je govorio, slijedeći Evanđelje i poruke Kraljice Mira.

Od kuća do samog mjesta ukazanja vodi strma staza uz koju su 1989. godine postavljeni brončani reljefi radosnih i žalosnih otajstava krunice (rad prof. Carmela Puzzola).

Na putu prema mjestu ukazanja postavljen je veliki drveni križ kojim je označeno mjesto gdje je Gospa trećeg dana ukazanja preko Marije Pavlović po prvi put pozvala na mir. Na samom mjestu ukazanja, u čast 20. obljetnice, postavljen je kip Kraljice Mira izrađen prem modelu onoga koji se nalazi pred župnom crkvom (rad Dina Felicia).Susret sa Brdom ukazanja za hodočasnike je susret s Gospom kroz osobnu molitvu i molitvu krunice.

U lipnju 2002, brončani reljefi slavnih otajstava krunice (rad prof. Carmela Puzzola) postavljeni su na stazi koja s mjesta ukazanja silazi prema Plavom križu. U podnožju Brda ukazanja nalazi se Plavi križ, postavljen 1985. godine. Na tom se mjestu od 4. srpnja 1982. redovito sastaje molitvena skupina Ivana vidioca.

Najviše je u tome uspio fra Janko Bubalo (umro 27. veljače 1997.), član Hercegovačke franjevačke provincije i književnik.Pratio je međugorska ukazanja od početka.Godinama je dolazio u Međugorje ispovijedati i tako stjecao iskustva o međugorskoj duhovnosti. Kao vidljivi ishod takvoga rada bila je njegova knjiga…

„Tisuću susreta s Gospom u Međugorju“ (1985.), koja je doživjela svjetski uspjeh i bila nagrađena. U knjizi, o svojim iskustvima govori vidjelica Vicka. No, uz ovaj razgovor fra Janko je razgovarao o istoj temi i s drugim vidiocima. Na kraju je objavio samo razgovor s Vickom jer mu se činilo da je ona sveobuhvatno odgovorila na njegova pitanja. Svi ostali vidioci ni u čemu se bitnom nisu razlikovali od nje. O Gospinu liku, kako je posvjedočio, više je puta razgovarao sa svim vidiocima i ništa nije objavio što oni nisu odobrili. Vrijeme je protjecalo, množili su se pokušaji prikazivanja Gospina lika. Mnogi od tih pokušaja bili su oprječni onomu što su vidioci govorili. Zato fra Janko svim vidiocima upućuje anketni listić u kojemu ih ispituje o Gospinu liku. Većina vidjelaca se odazvala fra Jankovu pokušaju (Ivan Dragićević, Vicka Ivanković, Marija Pavlović, Ivanka Ivanković i Mirjana Dragićević). Skup svojih odgovora posvjedočili su svojim potpisima na Humcu, 23. srpnja 1992. Jakov Čolo nije ispunio ovaj anketni listić iz opravdanih razloga, ali se složio s onim što su drugi vidioci rekli i nije imao ništa posebno nadodati.

Donosimo cijela pitanja i kratke odgovore vidjelaca:

1. Kao prvo, recite mi, koliko bi Gospa, koju vi obično vidite, mogla biti visoka?

Oko 165 cm. – Ovako kao ja (Vicka).

2. Izgleda li više „šlank“, vitka ili…?

Izgleda više vitka.

3. Koliko bi joj se moglo dati kilograma?

Oko 60 kilograma.

4. Koliko bi joj se moglo dati godina?

Od 18 do 20 godina.

5. Kad je s Djetetom Isusom, izgleda li starija?

Izgleda obično – jednako izgleda.

6. Kad je Gospa s vama, stoji li uvijek ili…?

Uvijek stoji!

7. Na čemu stoji?

Na nekom oblačiću.

8. Kakve je boje taj oblačak?

Oblačak je bjelkaste boje.

9. Jeste li je ikada vidjeli da kleči?

Nikada! (Vicka, Ivan, Ivanka…)

10. Naravno da vaša Gospa ima i svoje lice. Kakvo je ono: okruglasto ili više duguljasto – ovalno?

Više je duguljasto – ovalno – normalno.

11. Kakve je boje njezino lice?

Normalno – više je bijelo – rumenkasto na jagodicama.

12. Kakve je boje njezino čelo?

Normalno – uglavnom bijelo kao i lice.

13. Kakve su Gospine usnice – deblje ili tanje?

Normalne – lijepe – više su tanje.

14. Kakve su boje?

Rumenkaste – naravne boje.

15. Ima li Gospa neke rupice na licu, kao što ih obično mi ljudi imamo?

Redovito nema – možda malo, ako se smije (Mirjana).

16. Primjećuje li se obično neki blagi smiješak na njezinu licu?

Možda – više kao neka neopisiva blagost – smiješak se vidi kao nekako ispod kože (Vicka).

17. Kakve su boje Gospine oči?

Oči su divne! Izrazito plave boje (svi).

18. Krupnije ili…?

Normalne – možda malo krupnije (Marija).

19. Kakve su joj trepavice?

Nježne – normalne.

20. Kakve su boje njezine trepavice?

Normalne – nisu posebne boje.

21. Tanje ili…?

Obične – normalne.

22. Naravno da Gospa ima i nos. Kakav je on: oštar ili…?

Lijep, mali nosić (Mirjana) – normalan, harmoničan s licem (Marija).

23. A Gospine obrve?

Obrve su tanušne – normalne – više crne boje.

24. Kako je obučena vaša Gospa?

Obučena je u jednostavnu žensku haljinu.

25. Kakve je boje njezina haljina?

Haljina je sive boje – možda malo plavkasto-sive boje (Mirjana).

26. Je li haljina zategnuta oko tijela ili slobodno pada?

Slobodno pada.

27. Dokle joj haljina dopire prema dolje?

Dolje do oblačića na kojemu stoji – gubi se u oblaku.

28. Dokle oko vrata?

Normalno – do početka vrata.

29. Vidi li se dio Gospina vrata?

Vidi se vrat, ali se ne vidi ništa od prsiju.

30. Dokle dopire rukavima?

Do šaka.

31. Je li Gospina haljina ičim obrubljena?

Nije ničim.

32. Je li Gospa ičim u struku utegnuta – opasana?

Nije ničim.

33. Na Gospinu tijelu, koje vi vidite, opaža li se ženskost njezina tijela?

Naravno da opaža! Ali ništa posebno (Vicka).

34. Ima li na Gospi još išta osim ove opisane haljine?

Ima veo na glavi.

35. Koje je boje taj veo?

Veo je bijele boje.

36. Potpuno bijel ili…?

Potpuno bijel.

37. Što joj veo pokriva?

Pokriva joj glavu, ramena i cijelo tijelo s leđa i sa strana.

38. Dokle on prema dolje dopire?

Dopire dolje do oblačića, kao i haljina.

39. Dokle je sprijeda pokriva?

Pokriva je s leđa i sa strana.

40. Izgleda li veo čvršći, deblji nego Gospina haljina?

Ne izgleda – sličan je haljini.

41. Ima li na njemu ikakva nakita?

Nema nikakva nakita.

42. Je li on ičim obrubljen po krajevima?

Nije ničim.

43. Ima li Gospa uopće ikakva nakita?

Nema nikakva.

44. Na primjer, na glavi ili oko glave?

Da – ima na glavi krunu od zvijezda.

45. Ima li uvijek zvijezde oko glave?

Redovito ima – ima uvijek (Vicka).

46. Na primjer: kada se ukaže s Isusom?

Isto tako.

47. Koliko ima zvijezda?

Ima ih dvanaest.

48. Kakve su boje?

Zlatne – zlatkaste boje.

49. Jesu li i kako su povezane međusobno?

Nečim su povezane – kako bi stajale (Vicka).

50. Vidi li se imalo Gospine kose?

Vidi joj se malo kose.

51. Gdje se vidi?

Malo iznad čela – ispod vela – s lijeve strane.

52. Kakve je boje?

Crne boje.

53. Vidi li se u Gospe ikada ijedno uho?

Ne – ne vidi nikada.

54. Kako to?

Ma, uši joj pokriva veo.

55. U što Gospa obično gleda za vrijeme ukazanja?

Obično gleda u nas – nekada u nešto drugo, ono što pokazuje.

56. Kako Gospa pritom drži svoje ruke?

Ruke su slobodne, opušteno raširene.

57. Kada drži sklopljene ruke?

Gotovo nikada – možda nekada na „Slavaocu“.

58. Miče li, gestikulira rukama za vrijeme ukazanja?

Ne gestikulira, osim ako što pokazuje.

59. Kud su joj kod raširenih ruku okrenuti dlanovi?

Dlanovi su joj redovito opušteni prema gore – prsti su isto opušteni.

60. Vide li joj se tada i nokti?

Vide djelomično.

61. Kakvi su – koje su boje?

Naravne boje – čisti snježni nokti.

62. Jeste li ikada vidjeli Gospine noge?

Ne – nikada – njih uvijek pokriva haljina.

63. Na kraju, je li Gospa stvarno lijepa, kako ste govorili?

Ma, zapravo mi ti nismo ništa o tome kazali – njezina se ljepota ne da opisati – to nije ova naša ljepota – to je nešto rajsko – nešto nebesko – nešto što ćemo tek u raju vidjeti – i to samo donekle.

Iz mlađeg kamenog doba postoje materijalni dokazi o postojanju predilirske kulture i civilizacije na tom području. U starije brončano doba pojavljuju se ilirska plemena. O intenzivnom životu Ilira posebno svjedoče bakreni predmeti nađeni na ovim prostorima. Iz tog vremena potječu utvrđena naselja na uzvišenjima tzv. gradine, koje subile okrugle ili četvrtaste. Ponekad su bile opasane dvostrukim zidinama.

Na području župe Međugorje postoje gradine u Šurmancima i na Žuželju iznad samog Međugorja koje su bile opasane dvostrukim zidinama. Uz gradine najrječitiji ostaci ilirske civilizacije su grobovi ilirskih dostojanstvenika, kojih ima mnogo u Brotnju, pa i na području župe Međugorje. Daorsi u 2. stoljeću pr. Krista stupaju u savez s Rimljanima i zajedno s njima vode borbu protiv ilirskih plemena Dalmata. Brotnjo najprije pripada ilirskoj provinciji Dalmaciji, koja ima upravno sjedište u Saloni kraj Splita, a od 3. st. naronskom okružju. Nadgrobni natpisi na latinskom jeziku svjedoče da su na području Brotnja bile smještene rimske legije i kohorte i da su tu živjeli isluženi rimski vojnici-veterani. Iz rimskog vremena postoje ostaci ceste koja je izgrađena u 3. st. Osim toga nađeno je i mnogo nadgrobnih rimskih spomenika, kao i predmeta svakodnevne uporabe. Najznačajnije rimsko nalazište na području Međugorja nalazi se na katoličkom groblju u Miletini, gdje su otkriveni ostaci ruševina nekih zgrada s mnogo rimske opeke, no to nije dovoljno istraženo.

1. Počeci hrvatske povijesti.

Od kraja 6. st. u ovim se krajevima naseljavaju Hrvati. Brotnjo tvori jednu plemensku političko-teritorijalnu jedinicu županiju s plemenskim županom na čelu.Brotnjo je uvijek pripadalo Humskoj zemlji koja je 1322. godine pripala Bosanskoj državi. Godine 1357. ovo područje pripada ugarsko-hrvatskom kralju Ljudevitu I. Iz srednjovjekovnog razdoblja najpoznatiji spomenici civilizacije u ovim krajevima su stećci – istinski autohtoni nadgrobni spomenici ovog podneblja. Hercegovina po broju i veličini nekropola, po bogatstvu ukrasa, te po ljepoti i umjetničkoj vrijednosti obrade stećaka ima prednost pred ostalima u današnjoj Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. U samom Brotnju ima mnogo nekropola i pojedinih stećaka, pa tako i na području Međugorja. Na nekima od njih su uklesani čovjekoliki križevi s rukama uzdignutima na molitvu. Ovo je područje do 12. st. bilo glagoljsko područje, što dokazuje poznata Humačka ploča. U drugoj polovini 12. st. prevladava oblik ćirilice, tzv. bosančica. Na području Brotnja nije pronađen ni jedan latinski natpis iz srednjeg vijeka, nego samo hrvatski natpisi pisani bosančicom.

2. Vrijeme turske okupacije

Glede kršćanstva, ono se u okolici Međugorja javlja još u rimsko doba. Sudeći po brojnim ostacima starokršćanskih crkava bilo je veoma rašireno. Velikim dijelom je uništeno, a crkve razorene u vrijeme seobe naroda u 6. i 7. st. posl. Krista. Doseljeni Hrvati vrlo rano prihvaćaju kršćanstvo: počinju se pokrštavati još u 7. st. Međutim, Katolička crkva se u srednjovjekovnoj hrvatskoj bosanskoj državi nije nikada uspjela čvrsto ustrojiti. To je pogodovalo širenju “crkve bosanske”. U 13. st. u hrvatsku bosansku državu, kojoj pripada i Humska zemlja (Hercegovina), kao misionari dolaze najprije dominikanci, a nakon njihova neuspjeha franjevci, koji ubrzo postižu velike uspjehe u vraćanju bogumila ili “bosanskih krstjana” u krilo katoličke Crkve i vjere.Bosna i Hercegovina pada pod tursku vlast 1463. Turski osvajači željeli su zauzeti i svu Hrvatsku, te prodrijeti do Beča i Rima, odnosno što dalje na zapad. Na tom njihovu putu ispriječila se Hrvatska koju je papa zbog toga prozvao “predziđem kršćanstva”. No, Hrvatska je morala platiti veliku cijenu. Osim što su mnogi Hrvati izginuli u neprestanim ratovima, otet joj je njezin središnji dio, njezino srce: Bosna i Hercegovina. Život katolika pod turskom vlašću stalno je bio izložen islamizaciji, ugnjetavanju i progonstvu. U turskom feudalnom sustavu nitko od kršćana nije mogao posjedovati ništa od nepokretne imovine. Katolici su bili trajni “državni neprijatelji”, jer im je glava bila u “neprijateljskom” Rimu. Životarili su od stočarstva i rada na posjedima turskih i domaćih islamiziranih gospodara dajući veliki porez u stoci, žitu, i djeci koju su Turci nasilno otimali, islamizirali i od njih stvarali janjičare, najelitnije postrojbe za osvajanje još neosvojenih kršćanskih zemalja, pa i njihovih vlastitih – hrvatskih. Stoga su mnogi Hrvati bili prisiljeni na bijeg prema zapadu. Na taj način je muslimanski element ušao na prostore Bosne i Hercegovine. Do vremena turske okupacije Bosna i Hercegovina je bila gotovo 100% naseljena Hrvatima. Usporedo s prodorom Turaka s istoka i Srbi su bježeći ispred njih, a kasnije pomažući im u osvajanju, doselili na ove prostore gdje do tada uopće nisu živjeli.

3. Franjevačka uloga

Djelovanje franjevaca na ovim prostorima od samog njihovog dolaska do danas imalo je životno značenje za kulturni, vjerski i svaki drugi opstanak Hrvata. Franjevci se javljaju u hrvatskim krajevima u prvim desetljećima 13. st. Za čitavo vrijeme turske okupacije (1463-1878) franjevci su bili jedini dušobrižnici Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini i njihovi jedini zastupnici i branitelji pred turskim vlastima. Franjevci su u svemu dijelili teški usud svoga naroda. Nakon što su Turci u prvoj polovini 16. st. razrušili sve franjevačke samostane u Hercegovini, duhovnu brigu za Hrvate katolike vode franjevci iz kršćanske Dalmacije, odnosno Hrvatske. Iza turske vladavine ostale su ruševine samostana, a za vrijeme nje franjevci su stradavali, mučki ubijani, živi bacani u rijeku Neretvu…Na prostorima Bosne i Hercegovine i šire najprije je bila uspostavljena Bosanska franjevačka provincija. 1852. utemeljena je Hercegovačka kustodija, a 1892. Hercegovačka franjevačka provincija čiji članovi rade u današnjoj župi Međugorje.Franjevci su na prostoru Bosne i Hercegovine ostavili neizbrisive tragove. Mnogi su obogatili Crkvu u Hrvata primjerima osobne svetosti i herojskim svjedočenjem Evanđelja; prosvjećivali su pučanstvo, pridonijeli su širenju pismenosti, razvitku umjetnosti i znanosti.U velikim ratovima 17. st. većina župa u Hercegovini je uništena, među njima i župa Međugorje. Kad se u 18. st. u Hercegovinu vratio relativni mir, franjevci prikupljaju ostatke vjernika i ustrojavaju župe. Župa Međugorje je utemeljena 1892. godine.

4. Austrougarsko upravljanje Bosnom i Hercegovinom i stvaranje prve Jugoslavije

Nakon oslobođenja od osmanlijske vladavine (1878), vlast na ovim prostorima je preuzela Austrougarska. Iz političkih razloga te novooslobođene krajeve nije željela priključiti Hrvatskoj državi kojoj su povijesno pripadali. Tako je još jednom u povijesti hrvatski narod Bosne i Hercegovine ostao izvan matice zemlje.Godine 1914. započinje Prvi svjetski rat. Povod: atentat na Franju Ferdinanda u Sarajevu koji je počinio Srbin Gavrilo Princip. Po završetku I. svjetskog rata 1918. prijevarom je utemeljena Jugoslavija kao Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Tu prijevaru napravile su tadašnje velike sile. U takvoj državi hrvatski narod je živio vrlo teško, a političar koji se borio za slobodu Hrvata i štitio njihove interese, Stjepan Radić, mučki je ubijen u beogradskoj skupštini 1928. godine. 1929. godine utemeljena je Kraljevina Jugoslavija koja se raspada početkom II. svjetskog rata.

5. Život u drugoj Jugoslaviji

Tijekom II. svjetskog rata gubici hrvatskog naroda su bili silni. Na samom koncu rata, kada je završetak rata već bio službeno objavljen, oko 300.000 civila i vojnika izgubilo je život u Bleiburgu i na “Križnom putu” hrvatskog naroda, kada su, nakon kapitulacije, saveznici, sukladno postignutim dogovorima, trebali pružiti utočište Hrvatima i drugim narodnostima koji su bježali pred komunistima. Međutim, saveznici, sukladno naredbi feldmaršala Harolda Alexandera, izručuju vojsku i civile komunistima – partizanima. U samom Bleiburgu živote je izgubilo silno mnoštvo ljudi, dok je ostatak ljudstva morao formirati kolonu dugu 60 km sa svrhom povratka u komunističku Jugoslaviju i njene logore. Tu je započela Golgota hrvatskog naroda i tzv. Križni put koji je išao od najsjevernije do najjužnije točke novostvorene višenacionalne države Jugoslavije. Partizani su Hrvate ubijali u hodu, bez suđenja, bez utvrđivanja možebitne krivice, sve to po vlastitom nahođenju. Posebno su bili progonjeni Hrvati iz Hercegovine. Komunisti su ubili 630 svećenika i časnih sestara iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a samo u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji život je nasilno izgubilo 70 franjevaca. II. svjetski rat je uzeo 344 života iz župe Međugorje. Život pod komunističkom vlašću u župi Međugorje bio je težak. Ljudi su batinani, suđeni na višegodišnje kazne zatvora samo zato jer u bili katolici i Hrvati. U školi se, kao i u drugim hrvatskim krajevima, pokušavalo djecu odnaroditi i učiniti ih bezbožnicima. Zahvaljujući jakom vjerskom osjećaju u narodu komunisti nisu uspjeli u tomu.Kraj je u isto vrijeme sustavno gospodarski zapostavljan da bi se što više ljudi iselilo. Hodočasnici koji su ovamo dolazili na početku ukazanja sve su ovo vidjeli na djelu. Dočekao ih je siromašan kraj i neljubazni policajci. Vlast nije dopuštala da im se pruži bilo kakva usluga, nego ih je zajedno s domaćim pučanstvom progonila i zatvarala jer govore da se Gospa ukazala. No, domaći ljudi bili su gostoljubivi i ponosni.

6. Oslobođenje

Komunistička diktatura propada 1990. godine, kada se hrvatski narod plebiscitarno odlučio na nezavisnost i odcjepljenje od umjetne jugoslavenske tvorevine. To, dakako, nije pogodovalo velikosrpskoj ideji, pa Jugoslavenska vojska, sačinjena uglavnom od Srba, vojno napada Sloveniju (25. lipnja 1991. na 10. obljetnicu Gospina ukazanja), Hrvatsku, a potom Bosnu i Hercegovinu, želeći ugušiti njihovu nezavisnost. Nekoliko stotina tisuća ljudi izgubilo je život tijekom ovoga krvavog rata. To krvoproliće svijet je mogao zaustaviti. No, zbog svojih osobnih interesa to nije učinio. EEZ samo je osuđivala zaraćene strane nadajući se time oprati ruke i spasiti Jugoslaviju kao državu sačinjenu od više naroda koja bi im poslužila u njihove osobne svrhe. Prvi ministar Bushove vlade James Baker je čak i dopustio Jugoslavenskoj vojsci napasti Sloveniju. Europske i svjetske sile tražile su i traže svoje interese na ovim prostorima. Zbog toga, a i sada, pokušavaju zamagliti ovaj rat i prikazati ga kao građanski rat u kojemu su svi jednaki. Istina je, pak, sasvim drugačija i jednostavna: Srbi, želeći stvoriti veliku Srbiju, napali su druge narode koji su s njima dotada živjeli u zajedničkoj državi. To su mogli zato što su u bivšoj Jugoslaviji imali svu vlast u svojim rukama. Velike su im sile, naime, bile odredile ulogu žandara na Balkanu i zbog toga blagonaklono gledali na sve njihove postupke. Čak kada su počinili i prvi veliki genocid, kao u Vukovaru, nisu ih htjeli zaustaviti. Počeli su ih zaustavljati samo kada su prevršili svaku mjeru i počeli štetiti ugledu svojih zaštitnika. Rat Hrvata s muslimanskom zajednicom u Bosni i Hercegovini (1993.) nastao je kao niz nesporazuma i kao želja nekih inozemnih obavještajnih službi pomoći Srbima da zauzmu što više teritorija u Bosni i Hercegovini i tu se učvrste. Hrvati su željeli samo da im više nitko ne naređuje osim njih samih, da imaju svoje škole i da svoj jezik mogu zvati hrvatskim, ostajući i nadalje u Bosni i Hercegovini. Muslimanska zajednica kao najbrojnija u Bosni i Hercegovini, zahvaljujući svome fundamentalističkom vodstvu, željela je novoproglašenu državu urediti po zakonima islama i nametnuti svima ostalima svoju vlast. U tu svrhu dovedeni su sa svih strana svijeta mudžahedini koji su učinili strašne zločine u Bosni i Hercegovini. Ovaj je rat, ipak, brzo okončan jer je bio uistinu nepotreban.

Međugorje se danas nalazi u državi Bosni i Hercegovini. Zbog komunističke vladavine i strašnog rata, infrastruktura je u Međugorju još uvijek nerazvijena. No, to ipak nije smetalo hodočasnicima dolaziti ovamo, čak i za vrijeme najžešćih ratnih sukoba. Mnogi su od njih donosili pomoć i pomagali hrvatskom narodu ostati na ovom prostoru. To hrvatski narod nikada neće zaboraviti. Hodočasnici danas svakim danom dolaze sve više i više. Svi oni, naime, žele punim srcem živjeti vrijeme milosti, ne dopuštajući da to vrijeme prođe pored njih.